U vezi smo 5,5 godina i ovo ljeto treba da se vjenčamo.Juče smo išli u šoping centar i po običaju, ne razgleda sa mnom, klasični muškarac, sjedne, a ja odem na drugi sprat i u prolazu pogledam njega dole u kafiću. Prolaze ljepe djevojke, a on prekrstio ruke i gleda u daljinu, dosađuje se. Pomisim da li je moguće da ne pogleda u neku od njih, tek tako.
Napravim krug i opet ga vidim, sjedi ali više ne sam… neka djevojka do njega stoji i pričaju. Mislila sam u prolazu je, možda neka poznanica, ali on tada protrlja ruke o koljena (to radi kad je nervozan) i odgovora joj nonšalantno, razgovaraju uz osmijehe. Vjerujte u tom trenutku sam željela da se bacim sa balkona, rušio mi se sav moj svijet pred očima, imala sam utisak da ga gubim. A ona i zadnji tračak nade da je sve nesporazum mi se gubi, on uzima telefon i “čačka” po njemu, MEMORIŠE NJEN BROJ.
U TOM TRENUTKU SA VEĆ SUZAMA U OČIMA moj vjerenik mi šalje poruku i kaže “Dolazi više, dušu mi uze neka devojka… SPAŠAVAJ ME!!!!”. Shvatam da nije memorisao njen broj već je pisao meni poruku… Kako su mi u tom trenutku bila pomiješana osjećanja… od očaja do neviđene sreće u samo par sekundi… šta ti je život. Sada se ljutim na sebe što sam ikako i posumnjala u njegove namjere.
Nema komentara:
Objavi komentar