MOJ TETAK SVOM RODJENOM SINU SVAKI MJESEC UZIMA 150€..

Moj tetak svom rodjenom sinu svaki mjesec uzima po 150€ za stanarinu od kada s ezaposlio.

I zaista svima nam je to bilo glupo jer on ima dovoljno novca da bi mogai i njega izdrzavati a kamoli da mu jos uzima novac i nekako svi smo ga malo i mrzili raid toga. I dosl vrijeme da se moj tecic zeni i svi su davali neke poklone,koverte i tada mu je otac dao dvije koverte u jednoj su bile sve pare od stanarine koje je dao a u druoj isto toliko sto mu je on dao od sebe.

Svi su bili u soku nisu vjerovali cak ni tetka nije znala za to i sad je od tog novca tecic kupio sebi i zeni stan i onako solidan automobil. Eto koliko god bio ljut na njega danas mu se to isplatilo jer nikada on sam ne bi ustedio toliki novac a ovako je morao.

LJETO PROŠLE GODINE… Nesreća, on, postaje invalid. A ja, voljela sam ga više od svega...

LJETO PROŠLE GODINE… Nesreća, on, postaje invalid. A ja, voljela sam ga više od svega i sebe. Bili vjereni, trebali se vjenčati za par mjeseci. Moji roditelji i rodbina saznaju da je 100% invalid, i svi, posebno moja mama počinju da mi prigovaraju i “savjetuju” da ga ostavim, napustim, pobjegnem, NAĐEM SEBI ZDRAVOG MOMKA…ma sve najgore.

Šutim… Mjesec dana nakon nesreće ja uzimam 2 kofera i pakujem sve svoje bitne stvari i bježim. Okrenula sam leđa svima i otišla da živim sa mojim voljenim… Došla sam njemu, u kuću da živimo zajedno kako smo i planirali. On nije htjeo bio je slomljen, čak je i on govorio da treba da nađem drugog. Zbog toga, kako bi me spasio sebe, pokušao je da izvrši samoubojstvo, ali na sreću spriječila sam to zlo.

Postepeno polako približavala sam se, bila sam jaka, dok sam se unutra cijepala… Ali ne kajem se. Preživjeli smo to zajedno. I evo moj dragi, moja ljubav je danas malo pomjerila desnu nogu samostalno.

PRIJE DVIJE GODINE SAM SE PORODILA, SANJALA SAM TAJ TRENUTAK KADA ĆU POSTATI MAMA…

Prije dvije godine sam se porodila, sanjala sam taj trenutak kada ću postati mama. Na moju sreću nosila sam djevojčicu i odbrojaval sam sate kada ću je primiti na grudi. Desio se i taj dan rodila sam je bila presretna, srce mi je htjelo na usta da iskoči, ali kada su mi je donijeli u sobu i kada sam je uzela u naručje više nisam osjećala isto, jednostavno je nisam prihvatala, nisam osjećala ništa premanjoj, kao da mi nije ništa.

Mislila sam da je razlog tome bol koju sam preživjela malo prije toga, ali prolazili su dani, pa i mjeseci, ali to nije bio život o kojem sam maštala. Prije par mjeseci se razbolila i morali smo joj dati krev, a kada su doktori rekli da ni moja ni muževa krv ne odgovara naprosto sam se šokirala. Odmah sam posumnjala, zatražila sam DNK analizu koja je potvrdila da ona nije naše dijete.

Kontrolom bolničkih knjiga došlo se do saznanja da je tu noć kada sam se porodila rođena još jedna djevojčica. Sestrice su slučajno ili namjerno zamijenile njih dvije. Odmah smo otišli na adresu tih roditelja, a kada su otvorili vrata stana, moje srce je ponovo počelo da kuca, kao da sam bila zarobljena u vremenu i kao da nisam bila živa svo vrijeme, a kada sam vidjela moju djevojčicu vrijeme je ponovo krenulo. Konačno sam mama i ne znam da li mi je draže što sam saznala da nisam postala monstrum koji mrzi svoje dijete ili što mi se vratio osjećaj, onaj osjećaj neviđene sreće i zadovoljstva. Na sreću i beba koja je “slučajno” bila moja se oporavila i sretna raste uz majku i ljubav kakvu zaslužuje svako dijete pa i ona sama.