NIKADA NEĆU ZABORAVIT KADA SAM NAŠAO TELEFON KOJI JE SADRŽAO PORUKU- MOLIM TE AKO NAĐEŠ OVAJ…

Nikada neću zaboraviti kad sam našao telefon koji je sadržao poruku-molim te ako nađeš ovaj telefon javi se na ovaj br. I hteo sam da ga vratim vlasnicima, ali moj, sada nažalost, pokojni drug mi na foru traži da pogleda kakav je mobilni, uzima ga, vadi karticu i lomi je na pola. Ja ga pitao zašto je to uradio a on mi kaže “Brate do sada sam 3 telefona izgubio i slao poruke da mi se jave kad ga nađu i nikada nisam dobio odgovor. Učini mi uslugu i zadrži ovaj telefon biće meni lakše.” U jednu ruku me grizla savest, u drugu sam se super osećao jer sam tada mami poklonio njen prvi telefon.

BILA SAM SA NJIM SKORO 4 GODINE KADA SAM OSTALA TRUDNA...

Bila sam sa njim skoro 4 godine u vezi, kad sam ostala trudna on je samo nestao.

Rodila sam prelepu devojčicu, zove se Julija.Pre par dana smo se sreli na proslavi godisnjice moje firme.

Otac ga je pozvao ne znajuci da je to on jer je ozenio neku nemicu i promenio ime i prezime. Od soka sam pala u nesvest bas pred njim. I evo vec deveti dan sam u bolnici. Zalim sama sebe.

ISPOVIJESTI: Pre 14-15 godina zvao me sa govornice, sate provodio na hladnoći samo da bi me zasmejavao, slušao, tešio, učio… Ja četvrta godina srednje škole, a on student arhitekture u Nišu. Obožavala sam ga….

Pre 14-15 godina zvao me sa govornice, sate provodio na hladnoći samo da bi me zasmejavao, slušao, tešio, učio… Ja četvrta godina srednje škole, a on student arhitekture u Nišu. Obožavala sam ga. Volela sam njegov smeh, njegove šale. Bili smo prijatelji, pravi prijatelji.

Međutim, putevi su nam se razišli. Ne znam zašto, ne znam kako… Pre 8 god, počinje moja borba za život. Ležim u bolnici i pokušavam da se setim njegovog broja. Rešim da pozovem. Čujem njegov glas. Nije se promenio. Pričao mi je kako je završio fakultet, preselio se u NS, živi sa devojkom, srećan je… U tom trenutku moj telefon se gasi. Pokušavam da ga uključim, bez uspeha. Nikakve znake ne daje. Ne radi, tek tako, odjednom. Pokušavam da se setim broja… Ne postoji šansa. Danas sam probala da ga tražim na fb.u… Više se ni prezimena ne sećam.

Otvaram viber, opet pokušavam da pogodim redosled brojeva 2255… I pojavljuje se njegovo ime. Toliko sam uzbuđena da ne znam ni šta bih mu rekla, nisam sigurna ni da me pamti…

MNOGO SAM VOLIO MOJU DJEVOJKU, MOG ANĐELA, BILI SMO U VEZI 5 GODINA, OD PRVOG…

Mnogo sam volio moju djevojku, mog anđela, bili smo u vezi 5 godina, od prvog srednje smo zajedno. Spletom nesretnih okolnosti i nesretnog vremena smo raskinuli ona je otišla u Hrvatsku da studira, promijenila broj, a ljubitelj društvenih mreža nikada nije ni bila. Izgubili smo svaki kontakt. Dvije godine me duša boli, ne zaspim a da ne pustim suzu.

Ali sudbina je čudo, neki dan sam sa šefom službeno bio u Zagrebu, prvi put i odlučim da malo prije spavanja da prošetam, a iskreno i nadao sam se da ću da je vidim, iako je to veliki grad. Nakon što sam nekih dva sata šetao čudo sa 3 prijateljice pojavila se ona, moja Sanja tu na metar od mene, kako mi je prišla i zagrlila, tako sam se onesvijestio od uzbuđenja.

Epilog priče, šef se sam vratio za Mostar, a ja evo već petu godinu živim sa svojom ljubavi u Zagrebu.

NAKON ŠTO SMO SE VJENČALI JEDINA ŽELJA MOG MUŽA BILA JE DA POSTANEMO RODITELJI

Tuga koju trenutno osjećam se ne može izmjeriti :(… Nakon što smo se vjenčali, jedina želja mog muža i mene bila je da postanemo roditelji, ali godine su prolazile, a ja nisam mogla da ostanem trudna. 23 godine braka, probali smo sve što nam je iko rekao, pili razne lijekove, koristili razne trave, više puta išli na umjetne, vantjelesne oplodnje, ma sve… ali džaba.

Međutim prošle godine sa punih 45 godina nekim čudom sam ostala trudna, trudnoću iznijela bez problema, rodila prelijepu ZDRAVU kćerkicu bez ikakvih komplikacija, ali… treći dan nakon što smo ja i naša kćerkica došle kući iz bolnice sve je krenulo na loše :(. Kćerkica je naglo izgubila apetit, počela je povraćati na sve što pojede, nisamo znali šta se dešava sa bebom. Nakon što se 2 dana stanje nije popravljalo javili smo se našem ljekaru. i isti dan smo završile u bolnici.

Tu veče, moja beba, moj mali anđeo je u mom naručju jednostavno samo prestala da diše i ljekari koji su se sakupili u par sekundi samo su konstaovali da je … 🙁 NIJE JOJ BILO POMOĆI 🙁 Ne mogu prihvatiti da je nema, bila je sa nama tek 7 dana, ali fali kao da je bila vječnost. Za 7 dana nas je učinila neizmjerno sretnim, ali isto tako i neizmjerno tužnim… Toliko nedostaje da boli… SRCE PUCA OD TUGE

ODRASTAO SAM U PROVINCIJI, SVOJ ŽIVOT SAM ZAMIŠLJAO…

Odrastao sam u provinciji, svoj zivot sam zamisljao tako sto cu zavrsiti skolu, ozeniti se i zivjeti sretno do kraja zivota u maloj kucici pored potocica sa zenom i djecom.

Trenutno studiram u vecem gradu, daleko od kuce. Imam ponudu da upisem master u inostranstvu. Navikao sam na sasvim drugaciji nacin zivota, uzivam, ne zavisim nesto puno od roditelja, slijedi mi sjajna buducnost, imam djevojku koju volim najvise na svijetu, vjerovatno zivim san mnogih tinejdzera,

ali dodju tako dani, kada mi fali moje selo, dani ispunjeni radoscu i ljubavlju, kada mi sve fali i kada bih dao sve, za samo par dana djetinjstva…

IMAM 16 GODINA. MAJKA ME OSTAVILA U BOLNICI NAKON ŠTO ME RODILA I NIKADA ME U NARUČJE NIJE UZELA...

Imam 16 godina. Majka me ostavila u bolnici nakon što me rodila i nikada me u naručje nije uzela. Mnogi mi govore da sam KOPILE, što na neki način i jesam.

Međutim moj otac iako je imao samo 17 godina kada sam ja rođen za razliku od moje mame nije bježao od mene, te je odlučio da me zadrži pored silnih pritisaka od porodice, rodbina pa i prijatelja.  Govorili su mu da treba da me isto kao i moja majka ostavi i dadne u dom. Borio sa kao lav protiv svih i konačno kada je uspio, par dana prije mog četvrtog rođendana je doživio saobraćajnu nesreću i na mjestu ostao mrtav.

To je značilo za mene ono neizbježno, odma sutri dan očevi roditelji, moji djed i baka su me dali u dom i dugogodišnji trud mog oca je u jednoj sekundi propao. Uslijedile su godine patnje, poniženja, bola, plača, da bih prije par dana “naletio” u gradu na mog djeda i moju baku koji su me dali u dom. U trenutku su zanijemili kada su me vidjeli, kako kažu potpuno sam isti kao moj tata, njihov sin. Od tada me svakodnevno zovu, mole da se vratim i da živim kod njih, da im oprostim, jer u meni vide ono što su prerano izgubili. Stvarno ne znam da li treba da im oprostim, mnogo nepravde su mi nanijeli.